Vjerojatno ste opazili da se u zadnje vrijeme priča o hipsterima u pojačanom intenzitetu. Ti čudni ljudi koji nisu ljudi već vizualne konstrukcije nose nekakvu hibridnu odjeću koja kombinira sva „kultna“ desetljeća od 50-tih do 90-tih, razarajući svoje mjesto u vremenu, ili pak jasno dajući do znanja da živimo u vremenu bez vremena. Najčešće ih asociramo sa snobovskim pristupom u kulturnoj identifikaciji, kao oni koji „kuže“ i time gledaju na nas „mase“ s visoka. Oni se ne razlikuju od izgleda beskućnika ili geeka s neukusnim majicama s početka 90-tih, ali baš zato što su oni zapravo ironični, i stoga onaj tko ne „kuži“ tu ironiju nije dostojan da bude pripadnikom te visoke kulture. Ta zagonetka, u kojoj hipster i beskućnik izgledaju isto, je ispit znanja za promatrača izvana – da se točno zaključi tko poznaje vizualnu kulturu, a tko ne.

Ta ironija je stoga, opet ironično, nevizualni aspekt, i ujedno jedini razlikovni kriteriji koji razdvaja vizualnost hipstera od vizualnosti beskućnika koji je nesvjesno „nakačio“ na sebe ono što je pronašao na otpadu ili u Caritasu. Hipster je u potpunosti projektiran u formu identifikacijsog ispita, jer jedina identifikacija više nije „naprednost“ modnog i vizualnog ukusa s obzirom na prošle trendove, već relevantnost poznavanja prošlih trendova. Radi li se tu o nečemu što nas upozorava da nema više novih trendova?

Takvi su trendovi u marketingu, u grafičkom dizajnu, web-dizajnu, u vizualnim umjetnostima, glazbi – u svim oblicima onog oblikovnog i senzoričkog, onog estetskog. Glazbeni spotovi gotovo se uvijek prizivaju na stare tehnike, na „ironičan“ pristup nekadašnjim filmskim i fotografskim izražajima. Stvaralaštvo koje na ironičan način citira prošlost s lakoćom stječe status umjetnosti i dodane vrijednosti. Gotovo svaki dan, pa i ovdje na Gadgeteriji, možemo vidjeti novosti koji se tiču nekog retro dodatka za iPad ili iPhone, od audio postolja s lampaškim pretpojačalom do zaštitnog okvira u obliku starog paparazzi fotoaparata… neke duhovite procedure vraćanja na ono čemu smo se nekada smijali. Čak su se i profesionalni digitalni fotoparati vratili na dizajn starih analognih SLR fotoaparata, ne bi li tim jezikom forme svjedočili o svojoj kvaliteti.

Zasigurno ste primjetili „instagramatizaciju“ svih fotografija. Fotografija više nije lijepa i privlačna ako je samo „digitalno suhoparna“. Fotografija mora imati svoj „šarm“, koji se sastoji od nekakve retro intervencije – ili je crno bijela, ili je nesavršena na način nesavršenosti stare analogne fotografije, koja se najviše očitovala kod Polaroida. Prvo smo ih opazili kod hipstera, koji putem te tehnike estetiziraju čak i svoj doručak. Ali do danas se fenomen proširio na mase. Mnogi uspjehu Instagrama pripisuju odlično odrađenu društvenu povezivost, no smatram da je njegov retro efekt redovito podcjenjen. Šarm kojeg Instagram dodaje našim fotografijama zapravo je naišao na masovno odobravanje zbog toga što su srži naše kulture postoji nešto fundamentalno retronostalgično. Retro je postao fetiš, a tiče se tehnologije. A naša (visoka) kultura suštinski je hipsterska.

Naslov članka pokušao je obuhvatiti neke ključne pojmove vezane za jedan mnogo univerzalniji trend kojemu možemo posvjedočiti u zadnjih nekoliko godina i koji se sada javlja u punoj snazi. Taj trend nema još pravo ime, jer smo u ovom trenutku u fazi uočavanja trenda, ali ne i potpunog razumijevanja. Zadnjih nekoliko godina bilo je vrijeme ne-uočavanja.  Za sada, moramo na ovakav način prikupljati fragmente njegove manifestacije, kojih ima zaista mnogo. Ti pojmovi nisu uređeni prema nekom povezujućem načelu, već su samo nekakvi opisi onog uočenog i razlikuju se kako drastično tako i minimalno jedan od drugoga, ovisno o kontekstu i onome što želimo predočiti.

No o čemu mi zapravo pričamo? Teško je još uvijek reći, ali izgleda da je veliko i intenzivno! U ovom tekstu pokušati ću pružiti jedan od mogućih odgovora. Početi ću od zaključka, pa ga zatim razlagati na elemente koji do njega vode.

Najkraće rečeno, radi se o retrospektivnoj (unazadno-uočavajućoj) estetizaciji potrošačke tehnologije modernog doba kao simptom gubitka pro-spektive (unaprijed-uočavajućeg) o tehnologiji nakon fenomena zvanog Kraj Povijesti.

Ova definicija je kratka samo zato što mnogo toga ne objašnjava. Gotovo svi pojmovi poznati su ispod mjere koja nam je potrebna da izvedemo ovakvu definiciju. Stoga ćemo se ukratko pozabaviti tim pojmovima. Oni su: estetizacija, tehnologija, moderno doba, Kraj Povijesti.

Estetizacija je proces označavanja senzoričkih informacija (formi) kao estetičkih. Primjerice, prije 30 godina „pucketanje“ vinilne ploče na gramofonu bio je neželjeni efekt na zvuk zbog inherentne karakteristike tog medija. Danas, to pucketanje se smatra kao određeni šarm u odnosu na bez-okusnost digitalne reprodukcije, pa se čak i namjerno postavlja u zvučnu produkciju kao estetički element. To znači da je ono estetizirano. Na sličan način, Polaroid fotografija estetizirana je tek danas. Nedostatak medija u kojem ne može transparentno prikazati stvarnost na neutralan način je postao znak koji je sam po sebi danas nešto što je estetizirano, tj. označeno kao dodana vrijednost. Estetizacija je upravo zato semiotički proces, dakle proces označavanja. Kad je nešto označeno, to znači da se dovodi pod aparat sustava vrijednosti. Sustav vrijednosti na relaciji lijepo-ružno, tj. senzorički-formalno vrednovano jest sustav estetike.

Tehnologija je idući pojam kojeg treba proširiti u ovom kontekstu. Kada ovdje govorimo o tehnologiji, onda ne mislimo samo na ukupnost  fizičkih i strukturalnih rješenja koja su bazirana na suvremenoj znanosti i primjenjena kao instrument kojim se postižu nekakvi ciljevi (primjerice, fotografska tehnologija u cilju digitalne zabilješke o nekom vizualnom događaju). Umjesto toga, trebali bi promatrati tehnologiju kao ono što strukturira naš svakodnevni život, ono što ga postavlja u poredak međuovisnosti moderne znanosti i njome potaknute proizvodnje i našeg poimanja svijeta. Primjerice, zbog razvoja prirodnih znanosti, ponajviše biotehničkih znanosti, sam koncept čovjeka se promijenio. Sada smo biološka bića, a nekoć smo bili duhovna, božja bića. To tehnologijsko postavljanje u poredak gleda prema povijesti kao prema linearnom napretku (progresu) rezultiralo je modernističkim snovima o utopijama i distopijama u našoj bliskoj i dalekoj budućnosti. Dvadeseto stoljeće svjedočilo je eksponencijalnom napretku tehnologije koje je bilo poistovjećeno s napretkom čovjekove povijesti, koje bi se tobože trebalo odvijati u beskraj. U tom beskraju, znanstvena fantastika sanjala je o mnogim scenarijima – obistinjavanju utopije Zvjezdanih staza ili distopije Orwellove „1984.“ U tom procesu snovi su se iscrpljivali, a danas mo došli do svojevrsne mentalne singularnosti, asimptotske točke u kojoj više ne možemo ništa predviđati. Naši snovi se ruše u beskrajnoj fragmentaciji koju proizvodi globalizacija.

To nas odvodi do idućeg pojma, a to je modernost. Što je „moderno doba“? Moderno doba je upravo ta osvještenost čovječanstva o vremenu u kojem se nalazi, između Povijesti i Budućnosti. Tehnološki napredak u okviru moderne znanosti otvara perspektivu prema prošlosti i budućnosti. U svojem idejnom iscrpljivanju i fragmentaciji, došli smo do točke kada više nemamo jednu povijest, već mnogo njih. Gubitak subjekta povijesti, tj. one svijesti koja razumije tehnološki napredak kao odmak od nekadašnjih zastarjelih sustava i otvaranje prema novim koncepcijama civilizacije, zapravo je rezultat raspadanja snova o napretku. I dok mi fizički uvijek nekako napredujemo, uvijek prema nečemu, mentalni sklop civilizacije prestao je podsvjesno projicirati viziju svoje budućnosti. Gotovo nitko više nije toliko naivan da sanja doslovne scenarije znanstvene fantastike (iako se oni obistinjuju kao samoispunjavajuće proročanstvo upravo zbog toga što se potreba za izgubljenim mitom rađa čak i u znanstvenim redovima, pa namjerno razvijaju warp pogone!).

Raspad tog povijesnog subjekta, velika globalizirana „kaša“ medijski povezanog svijeta zaista funkcionira poput stroja kojem je kapitalizam temeljno gorivo, lišen svih snova o ičemu, zapravo je u filozofiji detektiran kao Kraj Povijesti, naš zadnji pojam. Kraj povijesti nije kraj vremenskog tijeka niti fizičkih događanja, već efekt modernog doba koje opstaje zauvijek u svojem napretku. Iza modernog  doba ne dolazi više ništa, osim samog modernog doba. Zbog toga iza njega ne dolazi novo doba, a i samo moderno doba prestaje biti uopće kvalificirano da ga se prozove „dobom“. Retrogradno uništenje modernosti iz perspektive izostanka njegovog „mesijanskog iskupljenja“ u nekakvoj ekstazi novog doba poslije njega je zapravo izazvalo stanje koje zovemo postmodernost. To nije doba već stanje modernosti koja više nema izlaza iz svoje besciljnosti. Vječni napredak, vječna inovacija, vječno bolje, više i jače unutar jedne te iste dogme o tome da „stvari moraju ići naprijed“. Te stvari je francuski filozof Jean F. Lyotard 70-tih godina nazvao „Velike Priče“ (Velike Naracije) u svojem epohalnom djelu „Postmoderno stanje“.

Iako svjesno i dalje inzistiramo na napretku, podsvjesno smo već duboko zagrizli u veliki obrat. Zbog toga je ova tema toliko važna.

Počeli smo se okretati svojoj prošlosti, ali ne kao prema prošlosti iz pozicije budućnosti, već u ironičnom obratu u kojem gledamo iz pozicije prošlosti same dok smo u isto vrijeme svjesni budućnosti. Kao da krećemo ispočetka. Kao da ova povijest nije uspjela, pa ćemo ju ponoviti. Nije li zadivljujuće kako se to manifestira u rebootovima i „prequelima“ filmskih serijala, nanovom izvođenju i reproduciranju kultnih povijesnih događaja, posebice u fotografiji, filmu, televiziji, umjetnosti, dizajnu itd., dakle u svakom postupku povezivanja prošlosti i sadašnjosti, pa čak i jedne prošlosti s drugom prošlosti.  Drugim riječima, prošlost je aktualizirana. Samo nas prošlost može spasiti od užasa Kraja Povijesti!

Kvaka u toj aktualizaciji je da može biti samo ironična. Ukoliko ironija nestane, nestaje odmak koji spašava besciljnu sadašnjost. Ukoliko nema ironije, prošlost ostaje samo prošlost, ugrađena u svoju nišu, nepomična i beskorisna, a sadašnjost mora smišljati nova načela svoje vlastite utopije, svojeg Velikog očekivanja. Ako prošlost ironično transportiramo u aktualnost, naša sadašnjost dobija smisao!  Dobija šarm, toplinu, nadu. Historizirana, citatna sadašnjost  je lijepa. Mi citiramo one lijepe lijepe trenutke prošlosti koja je sanjala u lijepoj budućnosti kada god apliciramo Instagram efekt na svakoj fotografiji.

Polaroid fotografija sanjala je o savršenoj fotografiji koju danas imamo, ali današnja fotografija sanja o toj sanjivoj dimenziji nesavršene reprodukcije.  Ta dimenzija je dimenzija mita, koji se nadograđuje na estetizaciju. Polaroid fotografija danas ima dodanu vrijednost, baš kao i vinil ploča.

Naravno, sve se vrti oko tehnologije. Upravo zato moramo promatrati tehnologiju kao strukturiranje poretka kojim vidimo svijet i nas same u njegovom napretku. Tehnologija je medij povijesti, a retronostalgični obrat, koji izniče kroz sve pore medijske inflacije proizvoda i informacija, govori o potrebi da se tak poredak vrati u ono stanje koje još omogućavalo da taj napredak bude vidljiv i da se o njemu sanja.

Panično pokušavamo reproducirati tehnologiju prošlosti. Posvuda se otvaraju muzeji starih računala i mobitela, umjetnička djela ironično se izvode u nekim tehnikama koje su karakteristike drugog vremena, 8-bitna grafika Space Invadersa i Super Maria se koristi kako bi prikazali poster za film „Povratak u budućnost“. Anything goes, samo da je ironično staro. Glazbena TV kuća MTV prije nekoliko godina je u svojim uvodnim foršpanima koristila efekt MPEG artefaktizacije i „razmuljavanja“ kod ekstremnog sažimanja video datoteka koji su do prije samo nekoliko godina bili klasični neželjeni efekt. Oni su taj tehnološki efekt estetizirali, koristeći ga ironično. Ovaj primjer savršeno ilustrira tehnonostalgiju, a još više koliko joj je zaista svejedno koju prošlost uzima za svoju inspiraciju. Sve je izjednačeno, sravnjeno u jednu nepokretnu aktualnost.

Hipsteri, koji zapravo nisu centralna tema ovog članka, bili su predstavnici „visoke kulture“ koja je osvjestila retronostalgiju u postupku omasovljivanja visoke kulture, koja zatim postaje čak i kič, odvodeći na novi nivo postupak citatnosti koji je započeo još u eklektičkoj fazi moderne arhitekture kraja 19. stoljeća, upravo onog vremena kada modernost nastupa, taj doseg tehnologije koji je postavio čovjeka kao svjesnog svoje uloge u Povijesti, i ujedno postupnog raspada snova o vječnom napretku, koji, kako vidimo završava u ironičnom obratu.

Kao da je ironija jedini način na kojeg možemo egzistirati.

Sve ostalo je nepodnošljivo.