Ono što će biti zanimljivo vidjeti je na koji način će Apple riješiti ono što praktički nije morao rješavati od kada je izašao prvi iPhone – povećanje dimenzije i omjera stranica ekrana. Prvo implicira problem razlučivosti prema dimenzijama izraženim u pikselima (gustoća piksela), a druga problem unazadne kompatibilnosti sa starijim aplikacijama.

Dok je iPhone4/4S elegantno riješen, baš u pravoj maniri Applea – savršeno dostatno i inteligentno bez kompliciranja – učetverostručenjem rezolucije na istoj dimenziji i omjeru ekrana (gdje je sva unazadna kompatiblnost riješena jednostavnim množenjem svakog piksela s 4), pred novi iPhone postavlja se novi izazov – kako promijeniti samu dimenziju i omjer ekrana (a to je zbog pritiska javnosti od već dvije godine jednostavno nešto što Apple ne smije zanemariti, iako suštinski nije fundamentalna potreba), a da se zadrži epitet Retina zaslona kao i kompatiblnost unazad sa starim aplikacijama.

Glasine koje sustavno stižu zadnjih nekoliko mjeseci spekuliraju o ekranu čudnovate rezolucije 1136×640 piksela čine se poprilično legitimnim što se samog funkcioniranja stvari tiče: povećanje broja piksela samo na većoj dimenziji za 176 piksela, a sve ostalo ostaje isto. Time se:
1) točno mijenja omjer ekrana iz 3:2 u 16:9
2) zadržava “Retina” status sa svojih 329 PPI
3) povećava dijagonala na nekih 4″, točnije 3,95″ (o čemu su isto neke glasine govorile)

Ostaje samo problem unazadne kompatibilnosti. Pitanje je jesu li neki developeri u beta iOS-u uspjeli naći neki skriveni pokazatelj o tom problemu, ili to Apple čuva za finalnu verziju.

Iako statistike pokazuju, a i sam zdrav razum, da developerima neće biti problem update-ati svoje aplikacije na novu rezoluciju i format, te da se stare aplikacije uvijek mogu prikazati sa dvije crne trake viška s jedne i druge strane, to jednostavno nije u maniri Applea. Oni nikad nisu prepuštalči stvari takvoj neelegantnosti.
Zato me jako zanima hoće li se i ovog puta Apple dosjetiti savršeno elegantnog rješenaj u kojem neće biti ružnog viška crnog ekrana ili pak neke emulacije za rastezanje, a svakako ne vjerujem da bi Apple takvo nešto prepustio developerima da se prilagođavaju – jer njihov je cilj sve i zadržati i pružiti dojem stabilne i uvjerljive platforme. Ukoliko bude nekog “krpanja” neelegantnim rješenjem, onda će to značiti da je po prvi puta nakon 15 godina Apple pristao na veliki kompromis, i možda prvi znak da bez Steve Jobsa i njegove oštre diktature i neprihvaćanja kompromisa Apple počinje padati u osrednjost koja se za njega vrlo opasan teren, jer sve što konkurencija želi je slabost takve vrste.